O filmu
“To je film”, opisao je Rubio svoj dugometražni debi kad su ga upitali da li bi ga svrstao u kategoriju fikcije ili doksa. “I to kakav film!”, rekao bih. U zemlji koja slavi stotu obljetnicu revolucije uz tko zna koji po redu okršaj narko bandi, izgleda da je autor pronašao jedini spas od te otužne stvarnosti u bijegu u neo-flahertijevski i još uvijek netaknuti raj koraljnog grebena Banco Chincorro pretvoren u neku vrstu ultimativne Nigdjezemske upakirane u suptilni celofan majanske mistike gdje jedan dječak provodi određeno vrijeme s ocem ribarem. Dječak inače živi s majkom u Rimu i pruža mu se rijetka prilika da oca bolje upozna. Ovo je u isti mah čista poezija u pokretu, cinema verite kao obiteljska terapija i traktat o ribarenju, dakle, radu. Film o odnosima. Odnosima muškarca i žene, djece i roditelja, čovjeka i prirode. Čitav film pratimo, dakle, živote ljudi koji nam se čine posve nevjerojatnima, premda i među njima postoje oni koji razmišljaju o životima drugih. Zato Alamar nije samo utopijska vizija odnosa oca i sina.
