O filmu
Tatiana Huezo donosi sjetan portret triju obitelji i odrastanja u zabačenom selu El Eco na sjeveru Meksika, uz kadrove koji odjekuju velikom poetskom snagom. U prvoj sceni mlada majka, zajedno s djecom, trči preko strme livade kako bi spasila kozu od utapanja. Djevojčica nježno brine o svojoj baki, koja je prema legendi prva žena koja je došla u El Eco, dok njezina sestra podučava svoje lutke kao da su joj budući učenici. Očevi su uglavnom odsutni, rade u gradovima kao građevinski radnici ili prodavači, i rijetko vide svoje obitelji. U El Ecu život je sastavljen od elementarnih stvari, a priroda je naizmjenično surova i benevolentna. Djeca odrastaju brže nego drugdje, obrazuju ih žene i usađuju im brižnost prema starijim članovima zajednice, životinjama i okolišu. Istovremeno se pričaju priče o astronautima i vješticama koje djeci sišu krv, kada nema kiše objedi su oskudni ali se jedu s posebnim guštom. Jedino je Montse prejogunasta za ovaj skroman seoski život, ona želi sudjelovati u konjskim trkama i prijaviti se u vojsku da bi obišla svijet pa je odlučila okušati sreću u velikom gradu. Za Huezo meandriranje postaje režijski princip dok predano isprepliće lica i geste u nepretenciozni ruralni mozaik kojim slavi ljupkost djece i životinja te suglasje čovjeka i prirode. Huezo pažljivom kamerom zahvaća luminoznost njihova jednostavnog načina života i otkriva organske veze između svih živih bića koja tamo obitavaju.
